Resinkronizacijska terapija (CRT) jedan je od temelja liječenja bolesnika sa srčanim zatajenjem i poremećajima provođenja. Posljednjih godina stimulacija područja lijeve grane provodnog sustava (left bundle branch area pacing, LBBAP) sve se češće koristi kao fiziološka alternativa klasičnoj biventrikulskoj stimulaciji (BVP), no njezin učinak na funkciju trikuspidalnog zaliska još uvijek nije u potpunosti razjašnjen.

Novo retrospektivno multicentrično istraživanje usporedilo je promjene težine trikuspidalne regurgitacije (TR) u bolesnika kojima je ugrađen CRT-D sustav uz LBBAP ili BVP. Analizirano je ukupno 262 bolesnika, a za konačnu analizu bilo je dostupno 185 bolesnika s potpunim ehokardiografskim podacima prije i nakon implantacije. Primarni ishod bio je promjena stupnja TR tijekom praćenja, dok su sekundarni ishodi uključivali pogoršanje TR, hospitalizacije zbog srčanog zatajenja i ukupnu smrtnost.

Rezultati su pokazali značajno veće pogoršanje trikuspidalne regurgitacije u skupini liječenoj LBBAP-om u usporedbi s bolesnicima koji su primili biventrikulsku stimulaciju. Autori pretpostavljaju da bi dodatni elektrodni vod koji prolazi kroz trikuspidalni zalistak kod CRT-D sustava s LBBAP-om mogao pridonijeti ovoj razlici. Unatoč tome, nisu utvrđene značajne razlike u hospitalizacijama zbog srčanog zatajenja niti u ukupnoj smrtnosti između dviju skupina tijekom praćenja.

Ovi rezultati naglašavaju važnost pažljive procjene anatomije trikuspidalnog zaliska i planiranja strategije implantacije kod bolesnika kojima je indiciran CRT-D. Potrebna su dodatna prospektivna istraživanja kako bi se utvrdilo ima li uočeno pogoršanje trikuspidalne regurgitacije dugoročne kliničke posljedice te može li utjecati na odabir optimalne metode resinkronizacijske terapije.

Cijeli članak pronađite ovdje.